Original: https://vinaylal.wordpress.com/2021/01/02/some-thoughts-and-doubts-about-the-chinese-century/
2. januara 2021
Copyright to the source material belongs to Vinay Lal (Autorska prava na izvorni materijal pripadaju Vinay Lal)
U svijesti većine ljudi postoji samo jedno političko pitanje kada se prođe pandemija: da li je Kina spremna da postane treća, ili čak četvrta, decenija ovog vijeka vrhovna sila svijeta?
U članku koji sam objavio u Indian Express prije nekoliko dana i koji se potom pojavio na ovoj web stranici, opisao sam 2020. godinu kao “godinu američkog obračuna”. Američki ratovi u inozemstvu u posljednjih pola stoljeća nisu dobro prošli: iako se generali žale da su bili prisiljeni boriti se protiv komunista u Vijetnamu s jednom rukom vezanom iza leđa, brutalna je činjenica da su Vijetnamci vodili rat zbog iscrpljivanja Amerikanci i s malo udjela vatrene moći dostupne njihovim neprijateljima zadali su Sjedinjenim Državama ponižavajući udarac – iako su skupo platili živote. Na Bliskom Istoku se malo šta može pokazati desetljećima masovne, neprestane i bezumne američke intervencije, osim raspada nekih diktatura, postavljanja novih, pojave ratnih zapovjednika i spuštanja tradicionalnih društava u kaos. Ni bilijuni dolara potrošeni na Avganistan ne pričaju vrlo slanu priču. Pa ipak, još uvijek je moguće 2020. godinu smatrati godinom kada su Sjedinjene Države uistinu počele da se raspliću. Ne samo da je projekat dovođenja demokratije u zemlje koje su imale malo ili nimalo iskustva s njom propao: demokratija u samim Sjedinjenim Državama postala je ugrožena. Povrh toga, Sjedinjene Države, koje su se razveselile pomisli da im je zavist u svijetu, postale su jadne za veći dio svijeta. Uz 350 000 smrtnih slučajeva, otpada petina svjetskih žrtava pandemije koronavirusa s manje od 5 posto svjetske populacije, a sada čak ima poteškoća u uvođenju vakcine.
Kina je, nasuprot tome, izgleda nadmudrila svijet. U četvrtoj sedmici januara, prije nego što je dokumentiran prijenos virusa izvan Kine, sve su oči bile uprte u zemlju. Broj poginulih u Wuhanu u početku je bio zapanjujući; međutim, gotovo čim je virus stigao, nestao je iz Kine. Krajem marta, ova poruka je kružila WhatsApp grupama u Indiji, a prenio mi je prijatelj iz Indije: „Kina je stvorila grupu „COVID-19“/ Kina je dodala vas / Kina je dodala Ostatak svijeta / Kina je otišla.“ Prijatelj u Pekingu je naglasio da su kafići u to vrijeme bili otvoreni, ako bi se primijetilo socijalno distanciranje i maskiranje, a tokom proljeća i ranog ljeta, dok su se zemlje širom svijeta borile da zauzdaju čudovišni virus, Kinezi su postali svjetski dobavljači maske, rukavice, lična zaštitna oprema i ventilatori. Neki tvrde da su izvještaji o ekonomskom oporavku zemlje pretjerani i ukazuju na nestanke električne energije i potisnutu unutrašnju ekonomsku potražnju; s druge strane, čini se da postoje brojni dokazi da je ekonomija uzvratila nazad i da je proizvodnja na vrhuncu svih vremena. Kakve god rezerve imale prema riječi „normalan“, čini se da se život u Kini većinom vratio u normalu. Čini se da Kina na međunarodnoj sceni ne djeluje poput zemlje koja je ponižena; naprotiv, njegovo suzbijanje unutarnjeg neslaganja postalo je još brutalnije, baš kao što je njegovo razmetanje u vanjskim poslovima postalo primjetno istaknuto.
Međutim, prerano je započeti pisanje nekrologa neprijavljenog američkog carstva. Carstva ne nestaju preko noći: Osmansko carstvo je bilo “bolesnik Evrope” od sredine 19. stoljeća, ali zadržalo se još pet decenija prije svog raspada. Možemo navesti barem četiri razloga zašto je kinesko prvenstvo u najboljem slučaju udaljena mogućnost i zašto 21. vijek vjerojatno nije „kineski vijek“. Prvo, uspon Kine kao svjetske vladajuće velesile ne bi bio dobrodošao u većini svijeta. Britanija je kao carska sila u 19. stoljeću stekla odobrenje barem nekih među onima koji su bili kolonizirani: neki su, na primjer, vjerovali da su pojmovi individualne slobode i „vladavina zakona“ ideje koje će postati njihove nasljedstvo u vremenu koje dolazi. Sjedinjene Države kroz veći dio 20. vijeka bile su države koje su mnogi ljudi širom svijeta držali u znatnoj i ponekad dubokoj naklonosti. Privukao je svjetlost reflektora kao nijedna zemlja. S druge strane, teško je povjerovati da je Kina zemlja prema kojoj ljudi izvan Kine imaju bilo kakvu stvarnu naklonost, iako to nikako ne opovrgava činjenici da postoji veliko divljenje zbog toga kako je Kina ustala u posljednjih nekoliko desetljeća i donijela stotine miliona sopstvenog naroda iz siromaštva. Ali nije izgubljena ljubav između Kine, pa čak i njenih susjeda. Duboke zabrinutosti s kojima Vijetnam, također komunistička država, gleda na Kinu, ilustrativni su za ovu tendenciju, mada se ista sumnja nalazi i među desetak zemalja s kojima je Kina trenutno uvučena u teritorijalne sporove dok okolo tvrdi tvrdeći da je “izgubljena teritorija”. Teška ruka Kine, iskusna u svojoj spremnosti da progoni neistomišljenike širom svijeta, ili u svom nasilnom zagrljaju „nacionalne sigurnosti“, čini je zemljom koju rijetko kad ikad vole. Cinik može tvrditi da je carstvima nekada bilo stalo samo do toga da ih se boje, a ne da ih vole. Ali upravo je u tome poanta: kako prelazimo u modernost, načini ugnjetavanja ne ostaju isti.
Drugo, s tim u vezi, Kina ima malo kulturnog kapitala koji može iskoristiti širom svijeta. Termin koji je trenutno u modi da opiše kako se države insinuiraju među drugim zemljama i pokušavaju da zadobije uticaj na njih je „meka sila“. Tokom hladnog rata, čak i u zemljama poput Indije koje su pod vodstvom Indire Gandhi potpisale ugovor o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom, a Amerikanci su ga nesumnjivo sa velikom sumnjom i neprijateljstvom gledali kao naciju koja je prešla u sovjetski logor, bez obzira izjavljenu namjeru da ostanu neutralni i zacrtaju treći put, angloamerička je kultura apsolutno prevladavala u indijskoj srednjoj klasi. Istorija infiltracije u američku kulturu – pop muzika, stripovi Dennisa Ugroženog i Archieja, sparni američki romani s plavušama, Cadillacsom i martinijem, bokserski mečevi Muhammad Ali, Joe Frazier i George Foreman, holivudski filmovi i još mnogo toga – o velikim dijelovima indijske srednje klase 1960-ih i 1970-ih tek treba biti napisano. Ono što je vrijedilo za Indiju vrijedilo je za većinu drugih zemalja. U suvremenoj kineskoj kulturi vrlo je malo ili ništa usporedivo s korejskim izvozom K-popa, japanskom mangom i animeom nad mladom, brazilskom nogometnom kulturom – što Kinu privlači svijet. To ne znači da ne postoje sinofili; niti se time negira činjenica da je broj ljudi koji uče kineski kao strani jezik narastao širom svijeta na 100 miliona. Ali potražnja za engleskim jezikom porasla je još eksponencijalno, lako nadmašujući potražnju za kineskim, a procjenjuje se da 1,5 milijardi ljudi engleski jezik uči globalno.
Treće, i ovo je posebna stvar, istegnuto je pronaći slučaj zemlje koja je postala velesila koja ujedno nije bila intelektualna sila. Američko stoljeće nije stvoreno isključivo kroz kulturne predmete kao što su muzika, kino, književnost i umjetnost. Amerikanci su krenuli u stvaranje carstva znanja. Američka društvena nauka nije bila samo istaknuta; usvojen je i obično je kopiran bravu, zalihu i cijev u cijelom svijetu u razvoju, kao iu većini razvijenog svijeta. Utjecaj, generalno na gore, američke društvene nauke – teorija modernizacije, ekonomija, sociologija, psihologija – bio je zapanjujući. Postoje razlozi zbog kojih kineski studenti hrle na strana univerziteta, uglavnom u Sjedinjene Države, a njihov broj je porastao, sa 229.000 u 2009. na 459.000 u 2014. i 662.000 u 2018. godini. Britanija i Sjedinjene Države, odnosno najveće sile u 19. i 20. vijek, privukao studente iz cijelog svijeta; Za razliku od toga, Kina šalje više studenata u inostranstvo nego što priznaje na svoje univerzitete. Sadržajnije, teško je zamisliti čak i jednu jedinu ideju generiranu od intelektualaca i učenjaka u Kini koja je ostavila trajni utisak, i to previše na globalnom nivou, istraživanjima društvenih nauka ili humanističkim istraživanjima.
Četvrto, čak i ako kineska proizvodnja dominira svijetom, nakon što je iznenađenje svih postalo još jače tijekom pandemije, globalna financijska arhitektura američke berbe ostaje čvrsto u rukama Sjedinjenih Država. Američki dolar i dalje je okosnica svjetskog financijskog sistema i daleko najprihvatljivija valuta na svijetu. Tijekom posljednje dvije decenije, i još naglašenije nakon velike recesije 2008. godine, puno se govori o tome da je dolar zamijenjen, ali od sadašnjeg renminbija i eura daleko zaostaju kao glavna svjetska rezervna valuta i slično kao valuta za međunarodnu trgovinu. Od marta 2020. godine 62 posto svjetskih deviznih rezervi bilo je u američkim dolarima, a samo 2 posto u kineskom renminbiju. Dolar je, zaista, svačija “valuta” – valuta njihove mašte, krajnje ikonična i za američku nepokolebljivost i za panike. Renminbi, bez obzira na to koliko službeno stoji kao globalna rezervna valuta, čak nije ni rođak siromašne zemlje.
Neki komentatori smatraju da bismo trebali gledati u multipolarni svijet čiji obrisi mogu postati jasni za nekoliko godina. To je svakako posebna mogućnost, pogotovo ako Evropska unija može izdržati periodične napade na svoj teritorijalni integritet i samu ideju „Evrope“. Iako je, kao što sam tvrdio, previše prerano govoriti o „kineskom stoljeću“, Kina će možda moći upasti u globalni imaginarij ako je u stanju poduzeti hrabre korake za smanjenje emisije ugljika i postati instrument za postizanje radikalno preispitivanje vitalnog pitanja klimatskih promjena. Iako se čini da je pandemija presudno iskustvo suvremenog doba, vjerovatnije je da će ostatak ove decenije biti važniji u oblikovanju geopolitičke budućnosti čovječanstva.