Source: http://southasia.ucla.edu/history-politics/mughals-and-medieval/
Vinay Lal
Praunuk Tamerlan, Babar, koji na majčine strane je potomak poznatog Genghiz Khan, došao u Indiju 1526. na zahtjev indijskog guvernera koji su tražili Babar pomoć u svojoj borbi protiv Ibrahima Lodi, posljednji šef Delhi Sultanat. Babar poražen Lodi u Panipat, nedaleko od Delhi, i tako je došao da uspostavi Mughal carstva u Indiji. Babar vladao do 1530, a naslijedio ga je njegov sin Humayun, koji je dao carstvu svoj prvi posebnosti. Ali, to je Humayun sin, Akbar Veliki, koji je konvencionalno opisan kao slavu carstva. Akbar vladao od 1556 do 1605 i proširio svoje carstvo kao daleko na zapadu Afganistana, i kao daleko na jugu kao rijeke Godavari. Akbar, iako je musliman, je upamćen kao tolerantan vladar, i on je čak počeo novu vjeru, Din-i-Ilahi, što je bio pokušaj da se uklope islam sa hinduizmom, hrišćanstvo, Đainizam, i drugih vjera. On je osvojio preko Hindusi ih imenuje na važne vojne i civilne položaje, dovođenjem počasti na njih, i udala za Hindu princeza.
⇐ Raduju rođenju princa Salim (Jahangir). Mughal, c. 1590.
Akbar je naslijedio njegov sin Salim, koji je uzeo titulu Jahangir. U njegove vladavine (1605-1627), Jahangir konsolidovani dobici od strane njegovog oca. U dvorske kulture mogulske cvjetala pod njegovom vladavinom; kao i njegov veliki grand-otac, Babar, on je imao interes u vrtovima, a Mughal slika vjerojatno dostigla svoj vrhunac u Jahangir vremena. Jahangir oženjen Nur Jahan, “Light of the World”, u 1611. Ubrzo nakon njegove smrti u listopadu 1627 njegov sin, Shah Jahan, uspjeli na tron. On je naslijedio ogromne i bogate carstva; i na sredine stoljeća ovo je možda najveći carstva na svijetu, pokazujući stepen centralizovane kontrole rijetko podudaraju ranije. Shah Jahan ostavio izuzetno bogat arhitektonskim legat, koji uključuje Taj Mahal i starog grada Delhi, Shahjahanabad. Kao što je očigledno ležao na samrti u 1658, rat sukcesije izbio između njegova četiri sina. Dva glavna pretendenata na tron su Dara Shikoh, koji je zastupao od strane onih plemića i oficira koji su počinjeni na eklektičan politike prethodnih vladara, i Aurangzeb, koji je bio omiljen od strane moćnih ljudi skloniji da uključite Mughal carstva u islamsku stanje u skladu sa zakonima šerijatskog. To je Aurangzeb koji je trijumfovao, i iako je Mughal carstva vidio još dalje širenje u ranim godinama svoje duge vladavine (1658-1707), koju je kasnije dijela sedamnaestog stoljeća carstvu je počeo da se raspada.
Aurangzeb ostaje vrlo kontroverzna ličnost, a ne monarh je više izloženi komunalističku čitanje indijske povijesti. On se divio muslimanski historičari za sprovođenje zakona Šerijatskog i za negirajući politike koju je vodio Akbar; među Hindusi, laici i istoričari tako, on je upamćen kao musliman fanatik i fanatik. U slučaju, Aurangzeb je daleko-bacio carstvo na kraju izmicala njegova stiska, i čini značajan nezadovoljstva da su stvoreni među seljacima. Nakon Aurangzeb smrti u 1707, mnogi od njegovih vazala osnovana sebe kao suverene vladare, i tako je počeo period ono što se zove “država nasljednica”. U Mughal Empire preživio do 1857. godine, ali je vladari su, nakon 1803, penzioneri u East India Company. The Last Emperor je senilni Bahadur Shah Zafar, stavljen je na suđenju za navodno vodi pobunjenike u 1857 pobune i za poticanje pobune. On je osuđen i prebačen u Rangoon, provesti ostatak svog života na vanzemaljskom tlu.
⇑ U Mughal carstva, 1526-1707
Izvor: F. Robinson, Atlas islamskog svijeta od 1500 (Oxford, 19822), str.59.
Dalje čitanje:
Habib, Irfan. The Agrarian System of Mughal India. London, 1963.
Habib, Irfan. An Atlas of the Mughal Empire. Delhi, 1982.
Qureshi, I. H. The Administration of the Mughal Empire. Karachi, 1966.
Richard, John F. The Mughal Empire. Vol. I, Part 5, of the New Cambridge History of India. Cambridge: Cambridge University Press, 1993.
Copyright: Vinay Lal