Original: http://crab.rutgers.edu/~goertzel/NoamChomsky.htm
Ted Goertzel
iz Clio psiha, decembar 2003, str. 90-91
Da bismo razumeli psihološke korene američke spoljne politike, moramo da uključimo i protivnike, kao i pristalice aktuelne administracije. I nema više istaknutog protivnika američke spoljne politike nego Noam Chomsky. Chomsky-jeva reputacija naučnika zasniva se na njegovom lingvističkom radu. Ali on je možda još bolje poznat, posebno u zemljama trećeg sveta, kao neumorni križar protiv američkog “imperijalizma”.
Chomsky putuje svijetom govoreći publici ljutitih radikala, često na fakultetima. On koristi svoj intelektualni sjaj i masivan rezervoar činjeničnog znanja kako bi zastrašio svakoga ko ga izazove u debati. Ipak, on je miran i skroman u svom ličnom maniru, rijetko podižući glas. Čini se da je on nepristrasan intelektualac, prateći istinu gde god ga vodi. Ipak, sadržaj njegovih primjedbi otkriva strastveni ideolog.
Istraživanje o psihologiji radikalnih aktivista pomaže nam da shvatimo ovu neusklađenost između Chomskyjevih ideja i njegovog osobnog stila. Sedamdesetih godina prošlog veka Stanley Rothman i Robert Lichter davali su Tematski Apperception Test na veliki uzorak “novih levih” radikala (Koreni radikalizma, 1982). Otkrili su da aktiviste karakteriše oslabljeno samopoštovanje, povrijeđeni narcisoidnost i paranoidne tendencije. Oni su bili preokupirani moći i privučeni radikalnim ideologijama koje su davale jasne i nedvosmislene odgovore na svoja pitanja. Sve ove osobine mogu se naći u radu Chomskog i drugih antiimperijalističkih intelektualaca.
Levičarski aktivisti su skloni da vjeruju da je njihovo vlastito razmišljanje racionalno i objektivno, dok je njihovo protivljenje iskrivljeno i pristrasno. Ovo je očigledno tačno za Čomskog. Piše duge istorijske i analitičke teme, pune činjenica o brojkama. Govori tiho i održava fascinantnu akademsku objektivnost. Ipak, niko ne može da propusti gorku ljutnju odmah ispod površine. Kao što je Larissa MacFarquhar primijetila u svom briljantnom eseju o Chomsky-ju, “odlučuje vjerovati da se njegove debate sastoje samo od činjenica i argumenata, te da ih publika ocjenjuje odvojenim računalom. on predstavlja samo činjenice – da ne prihvata nikakve opšte teorije, njegove teorije, naravno, su u njegovom tonu – u sarkazmu koji implicira ‘ovo je samo za očekivati, s obzirom na način na koji stvari stoje.’ “Vražji računovođa”, The New Yorker, 31. mart 2003., dostupan na LexisNexis Premier akademiji za pretragu.
Jedna od najčešćih kritika levičarskih intelektualaca, posebno Karla Marksa i njegovih sljedbenika, je da oni tvrde da su objektivni, naučni posmatrači, iako njihov rad odiše besom. Oni takođe pažljivo izbegavaju da ponude alternativu politici koju kritikuju, trošeći svu svoju energiju na napadanje neprijatelja koje krive za sve svetske probleme. Kao što je Chomskyjeva žena primetila, “rano pitanje u svakom Q. i A. je” rekli ste nam sve što je pogrešno, ali ne ono što možemo učiniti u vezi s tim, “i oni su u pravu. On nije. šta mi je lažni odgovor: ‘moraš organizovati’.”
Nespremnost da se ponude alternative otkriva nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja. Ako bi ponudili svoje vlastite političke ideje, bili bi podložni kritikama. Rizikali bi da njihove ideje propadnu, ili ne bi bile uvjerljive za druge. Ovo je posebno teško za antikapitaliste nakon pada Sovjetskog Saveza. Takođe je bilo teško u ratu protiv terorizma jer su Sadam Husein i Osama bin Laden takve neosjećajne brojke. Psihološki, lakše je okriviti Ameriku za to što nije pronašla rješenje, nego staviti svoje ideje u liniju.
Politički, u američkom antiratnom pokretu postoje dva različita elementa: socijalisti i pacifisti. Pacifisti se protive ratu i nasilju uopšte, socijalisti mu se protive samo kada ga koriste vladajuće klase. Ovaj sistem vjerovanja nije stvarno kompatibilan, ali u praksi dobro rade zajedno jer imaju mnogo toga zajedničkog psihološki. Oni dijele isti cilj eksternalizacije, američkih poslovnih i političkih lidera. Obojica poriču svoje agresivne impulse i okrivljuju svog neprijatelja za sve svetske probleme. Kao britanski psihoanalitičar R.E. Money-Kryle (Psihoanaliza i politika, 1973, str. 92.) primjećuje, “oni koji se drže vizije svijeta bez sukoba, ili čak konkurencije, negiraju barem neki dio grabežljive agresije koja prijeti da remete njihove odnose sa njihovi prijatelji.”
U svojoj biografiji ekonoma kvekera Keneta Bouldinga, Cynthia Kerman (Kreativna napetost, 1974, str. 130) citira ga kao “Ja sam obuzet morskom bolešću ljutnje” i “ako nisam bio toliko nasilan da ne bih mora da bude kveker.” Kasnije u svom životu, međutim, Boulding je poricao da njegov pacifizam ima bilo kakve veze sa njegovom ličnom psihologijom, pripisujući je u potpunosti logičkom rasuđivanju i religijskoj vjeri. Ovo u njegovom slučaju nije više uvjerljivo nego u Chomskijevom.
Jednako je lako pronaći psihološke korene za gnjev koji mnogi pacifisti i antiimperijalisti osjećaju kao i za vjerovanja ljudi koji podržavaju politiku američke vlade. Pro i anti-imperijalistički aktivisti su suprotne strane istog novčića. Oba traže svetski pogled koji daje smisao njihovim životima i stavlja ih na stranu dobra protiv zla. Oba projiciraju svoje neželjene osjećaje na svoje neprijatelje. Oba su veoma zabrinuta izražavanjem svojih vrijednosti i potvrđivanjem ispravnosti svojih stavova.
Racionalnija i realnija perspektiva mogla bi biti ona “sova” umesto “sokola” ili “goluba”. Cilj sova je tražiti politiku koja će raditi umjesto one koja izražava njegove ili njene vrijednosti. Ovo je teško jer je teško znati što će raditi, ili čak procijeniti politike nakon što se one implementiraju. Dakle, na pitanje da li je rat s Irakom bio opravdan, Dalaj Lama je odgovorio “prerano je reći.” Ni jastrebovi, ni golubovi ne zadovoljavaju dvosmislenost stvarnog svijeta. Baveći politiku u moralistički okvir koji odražava njihove lične potrebe, oni nam otežavaju da se nosimo sa nekim veoma teškim stvarnim svjetskim problemima.